Terapija bolnih radikulopatija u primarnoj medicini
Definicija
Radikulopatija je klinički sindrom koji nastaje uslijed kompresije ili iritacije korjenova kičmenih nerava, što dovodi do bola, trnjenja, slabosti mišića i smanjenja refleksa u zahvaćenim regijama. Najčešće se javlja u lumbosakralnoj i cervikalnoj regiji, dok je torakalna radikulopatija rjeđa.
Etiologija
Najčešći uzrok radikulopatije su degenerativne promjene na kičmenom stubu, uključujući hernijaciju intervertebralnog diska, osteofite i spondilolistezu. Osim toga, radikulopatija može nastati uslijed traume, inflamatornih i infektivnih stanja poput herpesa zostera i spondilodiscitisa, sistemskih bolesti kao što su dijabetes i hronična bubrežna insuficijencija, ali i uslijed tumorskih lezija koje komprimiraju nervne strukture.
Klinička slika
Klinička slika radikulopatije uključuje bol radikularnog tipa koji se širi duž dermatomskog rasporeda, parestezije poput peckanja i trnjenja, mišićnu slabost, hiporefleksiju ili arefleksiju te pogoršanje simptoma u određenim položajima. Kod cervikalne radikulopatije, Spurlingov test može izazvati bol, dok se kod lumbalne radikulopatije koristi Lasegueov test.
Dijagnoza
Dijagnoza radikulopatije postavlja se na osnovu anamneze, kliničkog i neurološkog pregleda, a potvrđuje se dodatnim dijagnostičkim metodama. Rendgenski snimci mogu otkriti degenerativne promjene, dok su magnetna rezonanca i kompjuterizovana tomografija neophodne za procjenu hernija, tumora i inflamatornih promjena. Elektromioneurografija (EMNG) je korisna za potvrdu radikulopatije i diferencijalnu dijagnozu u odnosu na druge neuropatije.
Terapija
Liječenje radikulopatije u primarnoj medicini prvenstveno se zasniva na konzervativnim metodama. Nesteroidni antiinflamatorni lijekovi (NSAIL), mišićni relaksansi i kortikosteroidi najčešće se koriste za ublažavanje bola i upale. Kod hroničnog bola, neuropatski lijekovi poput pregabalina i amitriptilina mogu biti od koristi. Fizikalna terapija, uključujući vježbe jačanja mišića, elektroterapiju i trakciju, igra ključnu ulogu u dugoročnom poboljšanju funkcionalnog statusa pacijenata. U slučajevima jakog bola koji ne reagira na konzervativno liječenje, mogu se koristiti injekcijske metode poput epiduralnih injekcija kortikosteroida ili trigger-point injekcija za miofascijalni bol. Hirurško liječenje razmatra se samo kod pacijenata s izraženim neurološkim deficitom, progresivnom slabošću ili neizdrživim bolom. Operativne metode uključuju mikrodiscektomiju kod hernija diska, laminektomiju kod stenoza spinalnog kanala i spinalnu fuziju kod spondilolisteze.
Prevencija
Prevencija radikulopatije zasniva se na pravilnoj posturi, redovnoj fizičkoj aktivnosti i izbjegavanju dugotrajnog sjedenja i nošenja teških tereta. Pravilna ergonomija na radnom mjestu i jačanje leđne muskulature mogu značajno smanjiti rizik od razvoja ovog sindroma. Također, rano prepoznavanje i liječenje degenerativnih promjena kičmenog stuba može doprinijeti smanjenju učestalosti i težine radikulopatija.
Literatura
[1] Mayer T. G., Gatchel R. J. Functional restoration for spinal disorders. Lippincott Williams & Wilkins, 2000.
[2] Ropper A. H., Samuels M. A. Adams and Victor’s Principles of Neurology. McGraw-Hill, 2014.
[3] North R. B. et al. Spinal cord stimulation versus reoperation for failed back surgery syndrome: a prospective, randomized study. Pain, 2005.
[4] Van Tulder M. et al. Treatment of low back pain: guidelines for primary care. BMJ, 2006.
