Posttraumatski stresni poremećaj
Definicija
Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP je odgođen ili produljen odgovor na neki stresni događaj. Uzrokuje ga proživljeno traumatsko iskustvo, kao na primjer ratna događanja, pljačke, prometne nezgode, prirodne katastrofe, silovanje i slično.
Etiologija
Posttraumatski stresni poremećaj je u nomenklaturu medicinskog zdravlja uveden tek 1980. godine nakon posljedica koje su se javile kod veterana Vijetnamskog rata. Prije uvođenja u klasifikacijski sustav, osobe sa simptomima PTSP-a su se ranije opisivali pod različitim nazivima: sindrom željezničke pruge, sindrom trauma silovanja, sindrom koncentracijskog logora, srčana neuroza, ratna neuroza i šok od granate. Događaji koji dovode do PTSP-a najčešće uključuju interpersonalno nasilje (silovanje, fizički napad, tortura), izloženost životno prijetećim situacijama (automobilske nesreće) ili prirodnim nesrećama (požar, zemljotres). Trauma se definira kao događaj u kojem je osoba bila izložena stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ranjavanju ili prijetnji fizičkom integritetu, s tim da je tada osjećala intenzivan strah, bespomoćnost i užas. Iako se PTSP javlja kod osoba koje su direktno izložene traumi, isti se može javiti i kod osoba koje su bile svjedoci nasilne ozljede i neprirodne smrti drugoga. Smatra se da će 55% silovanih osoba razviti PTSP, 7.5% kod osoba koje se doživjele neku nesreću i čak 14% kod osoba koje su doživjele iznenadnu smrt voljene osobe. Istraživanja naglašavaju da je puno značajnija percepcija događaja od stvarne opasnosti vezane za događaj. Jako je bitna percipirana sposobnost kontrole događaja. Što je percepcija kontrole događaja manja, vjerojatnije je da se događaj doživi kao traumatski. Također i vremenski okvir događaja igra ključnu ulogu. Iznenadni i neizbježni događaji su stresniji. Također traume za koje je odgovoran čovjek, nasuprot prirodnim katastrofama, imaju veću prediktivnu vrijednost za razvoj PTSP-a. Osjećaj bespomoćnosti, užasa i krivnje u trenutku trauma značajno utječu na razvoj PTSP-a.
Klinička slika
Simptomi PTSP-a se mogu podijeliti u tri velike kategorije: 1. fenomen ponovnog proživljavanja 2. fenomen izbjegavanja i 3. fenomen hiperpobuđenosti. Prateći simptomi uključuju: probleme s pamćenjem, pažnjom, promjenom osobnosti, deficite u socijalnom funkcioniranju, suicidalne sklonosti te sklonosti samoozljeđivanju. Simptome ponovnog proživljavanja čine intruzivne misli, slike i percepcije, a smatraju se glavnim obilježjima. Mogu biti potaknuti stresnim događajima ili se mogu naizgled „niotkud“, s tim da je vrlo velika šansa da se u tome trenutku dogodio neki podsjetnik poput mirisa, boje ili riječi. Flashback fenomen se češće javlja u obliku intruzivnih slika nego misli. Osim slika mogu se ponovno proživjeti i zvukovi (eksplozija, lomljenje stakla ili vrisak), dok su osjećaji okusa i mirisa nešto rjeđi. Noćne more se također javljaju kao osnovni simptom PTSP kao i iluzije gdje osoba ima pogrešnu percepciju (netko zatvori vrata osoba ima osjećaj kao da je čula eksploziju). Također su kod 30 do 40% osoba s PTSP-om zabilježene halucinacije (viđenje mrtvih osoba, slušanje djeteta kako plače, osjećaj da crvi hodaju ispod kože, miris trulog leša, osjećaj elektriciteta u tijelu). Tipično je za halucinacije koje se javljaju da nisu bizarne koliko su jasno povezane s traumatskim događajima. Halucinacije su praćene tjelesnim simptomima. Pored ponovnog proživljavanja, prisutno je i izbjegavanje misli, osjećaja, razgovora, aktivnosti, mjesta ili ljudi koji pobuđuju sjećanje na traumu. Također je zabilježen smanjen interes za svakodnevne aktivnosti. Emocionalna otupjelost je nesposobnost da se osjećaju emocije i da se bude svjestan svoga raspoloženja, prisutna je distanciranost i otuđenje od ljudi. Također se ove osobe nalaze u stalnom stanju pobuđenosti. Mogu imati poteškoće sa spavanjem, biti pojačano iritabilni uz česte izljeve ljutnje i bijesa, imati oslabljenu koncentraciju, svijet doživljavaju kao nesigurno i opasno mjesto.
Dijagnoza
Dijagnoza PTSP-a se uspostavlja temeljem psihijatrijskog pregleda, a i uz pomoć različitih psiholoških testova. PTSP možemo podijeliti na: akutni (do 3 mjeseca od traume), kronični (preko tri mjeseca), odgođeni (ako je početak nakon 6 mjeseci od traume), isprekidani (da se javlja u određeno vrijeme godine, npr. u vrijeme godišnjice traume), rezidualni (prisutni simptomi PTSP-a ali nisu izraženi u dovoljnoj mjeri da zadovolje dijagnozu, s tim da se vjeruje da PTSP nije odgođen nego samo nije bio dovoljno težak, nego se dogodi naknadnom pojavom stresora koji omoguće razvoj potpune kliničke slike PTSP-a), reaktivirani (stabilizirani ili izliječeni PTSP, potaknut nekim novim stresorom,, ponovno aktivira PTSP).
Liječenje
Za oboljele je potrebno osigurati ozračje sigurnosti i povjerenja, psihološku potporu i izobrazbu. Traumatiziranoj osobi stalno treba davati do znanja da nije sama i da ima razumijevanje i podršku. Oboljelima treba objasniti i omogućiti im da shvate da su njihovi simptomi njihova biološka reakcija na traumatsko iskustvo, a ne karakterni nedostatak ili znak slabosti. U psihoterapijskom liječenju bitna su tri događaja: prorada, integracija i deaktivacija. Što se tiče lijekova, u prvoj liniji se daju SSRI antidepresivi koji značajno umanjuju simptome PTSP-a. Ukoliko je prisutna značajnija anksioznost, potrebno je dodati i anksiolitik. Jaka hostilnost i impulzivnost su indikacija za primjenu beta blokatora i stabilizatora raspoloženja s tim da se stabilizatori mogu koristiti i za sprječavanje ponovnog proživljavanja traume. Također su indicirani i antipsihotici u slučaju postojanja psihotičnih simptoma i ekstremne agresivnosti. Terapija bi se trebala davati minimalno 6 do 12 mjeseci, a po potrebi i dulje.
Literatura
- “Posttraumatski stresni poremećaj: Pregled epidemiologije, dijagnostike i terapijskih pristupa” – Autori: Breslau N, Davis GC, Peterson EL, Schultz LR. (2000)
- “Farmakoterapija posttraumatskog stresnog poremećaja” – Autori: Stein MB, Kline NA, Matloff JL. (2002)
- “Neurobiološki temelji posttraumatskog stresnog poremećaja” – Autori: Shin LM, Rauch SL, Pitman RK. (2006)
“Psihoterapijski pristupi u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja” – Autori: Foa EB, Keane TM, Friedman MJ, Cohen JA. (2009)